Zrinka GREBLO JURAKIĆ Fakultet hrvatskih studija, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska zgreblo@hrstud.hr
Višnja LJUBIČIĆ Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske ravnopravnost@prs.hr
Lidija BOJIĆ-ĆAĆIĆ Hrvatski rukometni savez lidija@hrs.hr
SAŽETAK
Osnovni cilj istraživanja bio je utvrditi koliko se često mladi rukometaši i rukometašice susreću s negativnim stereotipima prema sportašicama. Osim spomenutoga, ispitali smo razlikuju li se sportašice koje su u različitom stupnju izložene negativnim stereotipima u doživljaju rodne neravnopravnosti koja se očituje u nejednakim uvjetima treniranja i nejednakom načinu vrednovanja sportskih postignuća mladića i djevojaka koji treniraju u njihovom sportskom klubu. U istraživanju je sudjelovalo 522 rukometaša/ica (289 mladića i 233 djevojaka) čiji se raspon dobi kretao od 14 do 17 godina (M=14,75; SD=0,96). Prema dobivenim rezultatima, s negativnim se stereotipima prema sportašicama i/ ili sportu u kojem sudjeluju djevojke susrelo 94,5% mladića i 95,6% djevojaka. Mlade su sportašice češće izložene stavu prema kojem sport nije aktivnost namijenjena djevojkama (U=28188,00, p<0,05), odnosno stavu koji podrazumijeva da sport u kojem sudjeluju žene nije atraktivan (U=28111,00, p<0,05). Djevojke koje se češće susreću s negativnim stereotipima prema sportašicama statistički značajno češće navode da sportaši i sportašice u njihovom klubu ne treniraju u jednakim uvjetima (U=3551,000, p<0,001) te da se njihovi sportski uspjesi ne vrednuju na isti način (U=3353,500, p<0,001). Dobiveni rezultati upućuju na potrebu za poduzimanjem mjera s ciljem suzbijanja negativnih stereotipa prema sportašicama te omogućavanja jednakih uvjeta treniranja i vrednovanja sportskih rezultata sportaša i sportašica.
Ključne riječi: sport, rodni stereotipi, rodna nejednakost, Hrvatska
Autorice se zahvaljuju prof. dr. sc. Željku Pedišiću na pomoći pri statističkoj obradi podataka te Josipu Grgiću, prof., na pomoći u prikupljanju podataka.
UVOD
Sudjelovanje u sportu može dovesti do niza različitih dobrobiti na tjelesnom i psi- hosocijalnom planu mladih sportaša i sportašica (Bailey, 2006; Eime i dr., 2013; Hi- lls, King i Armstrong, 2007). Sportske aktivnosti pospješuju zdravstveni fitnes ado- lescenata (Beets i Pitetti, 2005), imaju veliku ulogu u prevenciji pretilosti (Ring-Di- mitriou i dr., 2019) te su povezane s aktivnim životnim stilom u kasnijoj životnoj dobi (Kjønniksen, Anderssen i Wold, 2009). Mladići i djevojke koji su redovito tjelesno aktivni i/ili sudjeluju u organiziranim sportskim aktivnostima postižu više rezultate na mjerama kvalitete života, samopoštovanja i emocionalne dobrobiti, imaju manje izražene simptome stresa, depresije i anksioznosti te rjeđe izvješćuju o suicidalnim tendencijama (Bailey, 2006; McMahon i dr., 2017; Rakovac i dr., 2013; Taliaferro i dr., 2008). Osim što može dovesti do pozitivnih učinaka na osobnoj razini, sport ima i snažan potencijal za ostvarenje pozitivnih učinaka na razini društva jer je utemeljen na specifičnom sustavu vrijednosti koji promiče međukulturalni dijalog, ravnopravnost, međusobno poštovanje i individualni napredak, neovisno o stupnju sposobnosti, spolu, boji kože, jeziku, religijskom opredjeljenju, političkom uvjere- nju, nacionalnom podrijetlu, seksualnoj orijentaciji, obrazovanju ili društvenom po- ložaju (Europska komisija, 2007).
Iako su pozitivni učinci sportskih aktivnosti utvrđeni kod adolescenata obaju spolova, rezultati istraživanja sustavno pokazuju da su djevojke u svim dobnim skupinama manje tjelesno aktivne te da rjeđe sudjeluju u sportskim aktivnostima (Inchley i dr., 2020; Jurakić i Pedišić, 2012). U nastojanju što boljeg razumijeva- nja psihosocijalnih mehanizama koji dovode do manje uključenosti i češćeg odu- stajanja od sporta kod djevojaka, važno je imati na umu da, u kontekstu rodne ravnopravnosti, sport često ne podržava načela olimpizma na kojima je utemeljen (Rayburn, Chen i Phillips, 2015). Sukladno rezultatima istraživanja koji upućuju na to da realizacija pozitivnog potencijala sporta u velikoj mjeri ovisi o sustavu vrijed- nosti i specifičnim obilježjima širega društvenog uređenja (npr. Bartoluci i Baršić, 2020; Pfister, 2010), autori u ovom području ističu važnost izučavanja socijalnih činitelja u osnovi rjeđeg sudjelovanja i češćeg odustajanja od sporta kod djevojaka, što uključuje izloženost negativnim stereotipima prema sportašicama te doživljaj rodne neravnopravnosti i diskriminacije u sportu (Hively i El-Alayli, 2014; Jones i Greer, 2011; Rayburn i dr., 2015).
Stereotipi predstavljaju skup vjerovanja o osobnim karakteristikama, osobina- ma ličnosti i ponašanjima koja se pripisuju svim pripadnicima određene skupine (Leyens, Yzerbyt i Schadron, 1994). Tipični stereotipi o sportašicama podcjenjuju njihove sposobnosti i vještine, što negativno utječe na motivaciju za sudjelovanjem u sportskim aktivnostima, ali i na društvenu prihvaćenost djevojaka i žena koje se bave sportom (Chalabaev i dr., 2013; Kauer i Krane, 2006). Sportašice koje se bave sportovima koji nemaju naglašenu estetsku komponentu ili se tradicionalno smatraju “muškim” sportovima češće se proglašava “muškobanjastima” i nedovolj- no ženstvenima (Kauer i Krane, 2006; Rayburn i dr., 2015). Posljedično, kod dijela mladih djevojaka pojavljuje se konflikt između potrebe za zadovoljenjem socijalnih normi vezanih uz rodno prikladna ponašanja i želje za sudjelovanjem u sportskim aktivnostima (Cockburn i Clarke, 2002), što naročito dolazi do izražaja kod sporta- šica koje se bave timskim sportovima (Rayburn i dr., 2015).
Tradicionalni rodni stereotipi podrazumijevaju da su žene nježnije i osjetljivije u odnosu na muškarce (Eagly i Karau, 2002), odnosno da posjeduju karakteristike koje su u suprotnosti s osobinama poput agresivnosti i kompetitivnosti koje se smatraju važnim preduvjetima za ostvarenje značajnih sportskih rezultata (Ross i Shinew, 2008; Wellard, 2002). Sportove koji se smatraju “muškim” sportovima opisuje se kao izazovne, agresivne i brze sportove koji zahtijevaju visoku razinu snage i izdržljivosti (Koivula, 2001), što pridonosi stvaranju stereotipa prema kojem su neki sportovi prezahtjevni, preteški ili pregrubi za djevojke. Izrazi poput “trčiš ili bacaš kao curica” podrazumijevaju da je sportska izvedba djevojčica i djevojaka u pravilu izrazito loša te se koriste s ciljem vrijeđanja i omalovažavanja sudionika sportskih aktivnosti (Hively i El-Alayli, 2014). Nasuprot tomu, u kontekstu kompli- mentiranja sportske vještine djevojaka, nije neuobičajeno čuti da sportašica po- kazuje muške osobine (McCallister, Blinde i Phillips, 2003; Ross i Shinew, 2008). Vjerovanje prema kojem su sportske aktivnosti dominantno namijenjene muškom dijelu populacije pojavljuje se vrlo rano, u prilog čemu govore i rezultati istraživanja u kojem je utvrđeno da će, prilikom odgovaranja na zadatak crtanja osobe koja se bavi sportom, većina dječaka i djevojčica nacrtati osobu muškog spola (Colley, Berman i Van Millingen, 2005).
Cijeli rad pročitajte ovdje: