Piše: Čedo Rosić
Ako bi u jednoj osobi pokušali objediniti najsvestranijeg pedagoga tjelesne kulture i trenera, izbor bi bez imalo dvojbi pao na Vladu Turkovića koji do poznih godina nije posustajao u promicanju svih vrijednosti koje donosi sport. I za posljednjeg razgovora kojeg smo vodili, unijet će neki novi podatak unijet u uredno vođenu dokumentaciju iz koje se može iščitati više od pola stoljeća ne samo privrženosti, nego i života sa sportom. Ovaj tekst je sjećanje na jedan život protkan sportom u kojem možda nisu bitni podaci već neupitna posvećenost.
Vlado, ili za prijatelje i poznanike Turki, rođen je 1936. godine u Bjelovaru i već se u ranoj mladosti, točnije 1948. opredijelio za sport. Prva ljubav bila je gimnastika, a potom su u fokus zanimanja stigli momčadski sportovi u kojima je također bio podjednako uspješan.
Na rukometnom golu
– Gimastiku sam počeo trenirati u staroj dvorani pokraj Pošte pod paskom trenerice Jovanke Damjanović. Bila je to dobra generacija vježbača (Z. Marić, Šafarik, Kolar) koji su naslijedili nekadašnje bjelovarske vedete ovog sporta, Čakleca, Jurjevića i Račića. Kasnije me okupirao nogomet kojeg igram u jednoj od ponajboljih generacija NK Bjelovara za koju je nastupao i pokojni Mirko Braun-Čarli, da bi sportski život 1955. krenuo sasvim drugačijim smjerom. Naime, osnovan je ORK Partizan, na nagovor trenera prof. Željka Seleša postajem jednim od vratara i dobivam mjesto u momčadi na povijesnoj utakmici protiv ekipe tadašnjeg vojnog garnizona odigrane 19.ožujka te godine-prisjetio se Turki, dodajući kako je u rukometnom klubu proveo više od 60 godina.
Rastanak s nogometom nije bio tako iznenadan, jer je ostao još neke vrijeme trenirajući juniorsku ekipu u kojoj je bilo podosta talentiranih klinaca poput Ivana Bedija, Željka Rukavine ili Željka Marića. Tek kasnije rukomet ipak postaje njegovim trenerskim, ali i pedagoškim odabirom dobivanjem mjesta nastavnika tjelesnog odgoja na današnjoj I osnovnoj školi. I upravo će iz tih iskustava otkriti kako i zašto je Bjelovar nekada bio rasadnikom dobrih sportaša čiji rezultati možda ne dosežu „nebeske“ visine, ali potvrđuju kako se u to vrijeme ne samo u provođenju programa fizičke kulture, već i pronalaženju nadarenih za pojedine sportove poklanjalo daleko više pozornosti nego danas.
Otkrivena nadarenost

Turki je radio i s vrhunskim vratarima Matoševićem, Šolom i Kelentrićem
– Škola u kojoj sam proveo gotovo cijeli radni vijek bila je pod patronatom ORK Partizana za kojeg sam radio selekciju, što ne znači kako su „ispod radara“ prolazila djeca nadarena i za druge sportove. To je ne samo na ovoj, nego i drugom školama, značilo kako je svatko s izraženim afinitetom za atletiku, gimnastiku, rukomet ili nogomet mogao na preporuku nastavnika otići u neki od klubova i provjeriti vlastite mogućnosti. Upravo tako su još kao klinci otkriveni talentirani rukometaši poput Pribanića, braće Matuš, Vukovića, Sokača, ili Prke, nogometaši Brajdić, dr. Nekić i Kramar, izuzetni atletičari Josip Lovrić i pokojni dr. Srećko Šigir koji je bio prvak Hrvatske u skoku u dalj, uključujući stolnostenisače braću Domjan, Novakovića, Zvjerca…-nabraja poveći niz odličnih bjelovarskih sportaša, pri čemu je posebno ponosan na rad u Plivačkom klubu kojeg je započeo 1968. i okončao deset godina kasnije.
Uz gradski bazen
-To je bio bjelovarski sportski fenomen. U onoj, bez uvrede, žabokrečini na starom bazenu treniralo je 80 plivača među kojima su neki rušili državne rekorde, pa čak i na zimskim prvenstvima na kojima su nas svi čudno gledali jer za razliku od drugih nismo imali zatvoreni bazen. Ono što posebno veseli je činjenica da je većina nekadašnjih plivača, pri čemu sebi ne želim pripisivati posebne zasluge, kasnije nastavila istim žarom raditi na vlastitom usavršavanju poput dr. Malčića, dr. Kirina, Ljubetića, Jasne Višnjević, akademskog slikara Zlatana Vrkljana, Davora Bubnja, Nedjeljka Šukurme, sestara Majhen i mnogih drugih-dodaje.
Ali Vladu mnogi pamte i kao vrsnog pedagoga koji je generacijama đaka kroz „fizički“ odgoj za čije savladavanje treba uložiti i podosta truda, pokušavao „usaditi“ i dio radnih navika. Kako je u to vrijeme povezanost ondašnjih generacija sa sportom bila gotovo neraskidiva, ne sjeća se da su roditelji (osim u iznimnim slučajevima) kao danas tražili za djecu oslobođenje „od napora“ ili pak zahtjevali neku drugu vrstu poštede.

Izabrana gimnastička vrsta na Gradskom stadionu (drugi s lijeva)
Romantičarski duh
-Tadašnja djeca su voljela fiskulturu i s njima je bio užitak raditi, pogotovo ako je nastavnik bio i demonstrator. Nastava se ne provodi sa zviždaljkom u ustima, već predočavanjem onoga što se od djece traži i u tome leži tajna mog uspjeha u približavanju sporta mogim generacijama. Istina, ako je nekome trebalo za prosjek, poklonio sam ocjenu više, ali u pravilu ostajao pri vlastitom vrednovanju đaka, pa makar se radilo i o djeci mojih poznanika. Jer, kao i u svakom predmetu, tako i ovom morate imati kriterije koje valja poštivati-nastavlja.
Osvrćući se na godine iza sebe tvrdi da je pregršt razloga za zadovoljstvo posebice u susretima s nekim od svojih bivših učenika koji su kao i on već pomalo prorijeđene kose, ali zato prepuni uspomena na primjerice, školsko dvorište kojeg su uređivali zajedničkim snagama kako bi mogli igrati košarku, ili pak skakati u dalj. Bilo je to vrijeme svojevrsnog romantičarskog duha u obrazovanju, kada se mnogo toga nije imalo, ali se zato htjelo. A njegovu pripadnost životu i izvan škole najbolje potvrđuju podaci koje čuva u jednom od pedantno posloženih fascikala zajedničkog nazivnika – rukometna povijest.
Niska karijere
-Uz desetke tisuća učenika, jedan sam od rijetkih koje je uz ovaj posao surađivao sa 33 rukometna trenera reprezentacije i RK Bjelovara. Tu je i rad s 18 vratara iz A selekcije, 89 vratara koji su branili u prvoj ligi, a tijekom cjelokupne karijere bilo ih je 449- na kraju će.

Prenosimo sa https://bjelovarac.hr